Sudeći prema brojnim medijskim napisima, ali i događajima na ulicama Zagreba, grad i arhitektura postaju važne teme pri čemu one neizbježno zrcale korjenite društvene promjene i na političkom planu, i na planu pozicije arhitekata. U takvom turbulentnom kontekstu, većina pozornosti usmjerena je prema eksponiranim graditeljskim zahvatima. Što je veći opseg kontraverze i broj uključenih aktera, to je veći i spektakl koji se oko njih stvara, pa je tako inicijativa oko gradnje bloka iza Cvjetnog trga u Zagrebu uspješno pokrenula široku debatu o različitim vidovima konstituiranja grada. Demokratske polemike i konfrontacije su svakako korisne, no na većinu otvorenih pitanja još nije pruženo dovoljno konstruktivnih prijedloga ili protu-pitanja. Izgleda da su se prvo morali dogoditi u osnovi politički „slučajevi“ kako bi postala jasna činjenica da izostaje jasnija predodžba o tome kakav grad želimo, što je to javno dobro te koji su urbani oblici i procedure prikladni odgovori na suvremeni društveni trenutak. Svakako, planerske institucije nisu u mogućnosti ponuditi emancipacijske prijedloge za razvoj grada, jer oni teško mogu dolaziti iz u osnovi birokratskih institucija koje administriraju oficijelnu politiku. Arhitektonska disciplina uglavnom ne reagira konstruktivno na pitanja politika prostora, a aktivisti pak započinju direktnu uličnu borbu. U takvom zaoštrenom kontekstu, ključno je primijetiti da tekuća kritika praktički uopće nije formulirana iz polja samog arhitektonskog diskursa, nego mu je kritika upućena, bilo kao izazov, bilo kao često opravdano prokazivanje političkih i kreativnih slabosti, kao se to uobičava reći, „arhitektonske struke“.